Roman Mihaila Aleksandroviča Bulgakova (1891. - 1940.) Majstor i Margarita prvi je put objavljen četvrt vijeka nakon autorove smrti, 1966. godine. Djelo je gotovo trenutno steklo ogromnu popularnost - malo kasnije nazvano je „Biblija šezdesetih“. Učenice su pročitale ljubavnu priču Majstora i Margarite. Ljudi s filozofskim načinom razmišljanja pratili su rasprave između Poncija Pilata i Ješue. Ljubitelji zabavne literature smijali su se nesretnim Moskovljanima, razmaženim stambenim problemom, koje su Woland i njegova pratnja više puta stavljali u najgluplji položaj.
Majstor i Margarita je bezvremenska knjiga, iako su učenjaci književnosti tu akciju vezali za 1929. godinu. Kao što se moskovske scene mogu pomaknuti pola stoljeća unatrag ili naprijed uz samo manje promjene, tako su se i rasprave između Poncija Pilata i Ješue mogle odvijati pola milenijuma ranije ili kasnije. Zbog toga je roman blizak ljudima gotovo svih dobnih skupina i socijalnog statusa.
Bulgakov je pretrpio svoj roman. Radio je na tome više od 10 godina i nije imao vremena, dovršivši radnju, da završi tekst. To je morala učiniti njegova supruga Elena Sergeevna, koja je imala više sreće od svog supruga - poživjela je do objave Učitelja i Margarite. E. Bulgakova je ispunila obećanje mužu i objavila roman. Ali psihološki teret bio je pretežak čak i za tako upornu ženu - manje od 3 godine nakon prvog izdanja romana, Elena Sergeevna, koja je Margariti poslužila kao prototip, umrla je od srčanog udara.
1. Iako je rad na romanu započeo 1928. ili 1929. godine, Mihail Bulgakov je prvi put prijateljima pročitao „Majstora i Margaritu“ u verziji koja je najbliža onima objavljenim 27. aprila, 2. i 14. maja 1939. godine. Prisustvovalo je 10 ljudi: supruga pisca Elena i njen sin Jevgenij, šef književne sekcije Moskovskog umjetničkog pozorišta Pavel Markov i njegov zaposlenik Vitalij Vilenkin, umjetnik Pjotr Vilijams sa suprugom Olgom Bokšanjskaja (sestra Elene Bulgakove) i njen suprug, glumac Jevgenij Kalužski, kao i dramski pisac Aleksej Faiko i njegova supruga. Karakteristično je da je u njihovim sjećanjima ostalo samo čitanje završnog dijela, koje se održalo sredinom maja. Slušaoci su jednoglasno rekli da je nemoguće ne računati na objavljivanje romana - opasno je čak i ako ga se jednostavno podvrgne cenzuri. Međutim, poznati kritičar i izdavač N. Angarsky govorio je o tome 1938. godine, čuvši samo tri poglavlja budućeg djela.
2. Pisac Dmitrij Bikov primetio je da je Moskva 1938-1939 postala poprište tri izvanredna književna dela odjednom. Štaviše, u sve tri knjige Moskva nije samo statični krajolik na kojem se odvija radnja. Grad praktično postaje dodatni lik u knjizi. I u sva tri djela, predstavnici stranih sila stižu u glavni grad Sovjetskog Saveza. Ovo je Woland iz Učitelja i Margarite. Mihail Bulgakov, duh Hasan Abdurakhman ibn-Khatab u bajci o Lazaru Laginu „Starac Hottabych“ i anđeo Dymkov iz monumentalnog djela Leonida Leonova „Piramida“. Sva trojica posjetilaca postigla su dobar uspjeh u tadašnjem šou-biznisu: Woland je nastupao solo, Hottabych i Dymkov radili su u cirkusu. Simbolično je da su i vrag i anđeo napustili Moskvu, ali duh se ukorijenio u sovjetskoj prijestolnici.
3. Književna kritika broji do osam različitih izdanja The Master i Margarita. Promijenili su ime, imena likova, dijelove radnje, vrijeme radnje, pa čak i stil pripovijedanja - u prvom izdanju se vodi u prvom licu. Rad na osmom izdanju nastavljen je gotovo do pisačeve smrti 1940. godine - poslednje amandmane izvršio je Mihail Bulgakov 13. februara. Postoje i tri izdanja gotovog romana. Odlikuju ih imena njihovih sastavljačica: „Uredila E. Bulgakova“, „Uredila Lidija Janovskaja“, „Uredila Anna Sahakyants“. Uredništvo supruge pisca moći će odvojeno izdvojiti samo one koji imaju u rukama papirnata izdanja šezdesetih godina, a vrlo ih je teško pronaći na Internetu. Da, i tekst publikacije u časopisu je nepotpun - Elena Sergeevna priznala je da je tokom rasprave u redakciji "Moskve" pristala na bilo kakve promjene, ako samo roman ode u štampu. Anna Sahakyants, koja je pripremala prvo cjelovito izdanje romana 1973. godine, više puta je govorila da je Elena Sergeevna izvršila mnoge svoje izmjene u tekstu, koji su urednici morali očistiti (E. Bulgakova je umrla 1970.). A redakcija same Sahakyants i Lydije Yanovskaje može se razlikovati već po prvoj frazi romana. Sahakyants je dobio "dva građanina" na Patrijaršijskim ribnjacima, a Yanovskaya "dva građanina".
4. Roman „Gospodar i Margarita“ prvi put je objavljen u dva broja književnog časopisa „Moskva“ i ti brojevi nisu uzastopni. Prvi dio objavljen je u broju 11 za 1966, a drugi - u broju 1 za 1967. Jaz je objašnjen jednostavno - književni se časopisi u SSSR-u distribuirali su pretplatom, a izdavan je u decembru. Prvi dio "Učitelja i Margarite", objavljen u novembru, najavljujući drugi dio u januaru, bio je sjajna reklama, privukavši hiljade novih pretplatnika. Autorska verzija romana u časopisu pretrpjela je ozbiljnu montažu - smanjeno je oko 12% teksta. Uklonjeni su Wolandov monolog o Moskovljanima („stambeno pitanje ih je razmazilo ...“), Natašino divljenje njegovoj ljubavnici i sva „golotinja“ iz opisa Wolandove lopte. 1967. godine roman je objavljen u dva navrata: na estonskom u izdavačkoj kući Eesti Raamat i na ruskom u Parizu u YMKA-Pressu.
5. Naslov "Majstor i Margarita" pojavio se prvi put samo malo prije završetka rada na romanu, u oktobru 1937. godine. Ovo nije bio samo izbor lijepog naslova, takva promjena značila je preispitivanje samog koncepta djela. Prema prethodnim naslovima - "Inženjersko kopito", "Crni mađioničar", "Crni teolog", "Satana", "Veliki mađioničar", "Potkova stranca" - jasno je da je roman trebao biti priča o Wolandovim avanturama u Moskvi. Međutim, tokom svog rada M. Bulgakov je promenio semantičku perspektivu i iznio u prvi plan radove Učitelja i njegove voljene.
6. Ranih 1970-ih pojavila se glasina koja je po svojoj prirodi bila glupa, ali koja i dalje živi i danas. Prema ovoj basni, Ilja Ilf i Jevgenij Petrov, nakon što su slušali Gospodara i Margaritu, obećali su Bulgakovu da će objaviti roman ako ukloni „drevna“ poglavlja, ostavljajući samo moskovske avanture. Autori (ili autori) saslušanja bili su apsolutno neadekvatni u procjeni težine autora „12 stolica“ i „Zlatnog teleta“ u književnom svijetu. Ilf i Petrov trajno su radili kao puki feljtonisti Pravde, a za svoju satiru često su dobivali lisice, a ne medenjake. Ponekad čak nisu uspjeli objaviti svoj feljton bez posjekotina i zaglađivanja.
7. 24. aprila 1935. godine održan je svečani prijem u američkoj ambasadi u Moskvi, kojem nije bilo premca u istoriji američke diplomatije u Rusiji i Sovjetskom Savezu. Novi američki ambasador William Bullitt uspio je impresionirati Moskvu. Dvorane ambasade bile su ukrašene živim drvećem, cvijećem i životinjama. Kuhinja i muzika bili su izvan hvale. Prijemu je prisustvovala cijela sovjetska elita, osim I. Staljina. Laganom rukom E. Bulgakove, koja je detaljno opisala tehniku, smatra se gotovo ključnim događajem u istoriji Majstora i Margarite. Pozvani su Bulgakovi - Mihail Aleksandrovič je bio upoznat s Bullittom. Morao sam kupiti crno odijelo i cipele u istom Torgsinu, koji će biti uništeni kasnije u romanu. Umjetnička priroda Elene Sergeevne bila je šokirana dizajnom recepcije i nije žalila zbog boja u njenom opisu. Ispostavilo se da Bulgakov nije ni morao maštati da bi ispričao o pratnji lopte kod Sotone - opisao je unutrašnjost ambasade i gostiju dajući im različita imena. Drugi istraživači Bulgakova otišli su još dalje - odvratni Boris Sokolov pokidao je pokrivače svim, čak i kratko opisanim učesnicima bala, pronalazeći ih prototipove u sovjetskoj eliti. Naravno, stvarajući sliku lopte, Bulgakov je koristio enterijere Spaso-kuće (kako se zove zgrada ambasade). Međutim, jednostavno je glupo pomisliti da jedan od najvećih svjetskih umjetnika riječi nije mogao pisati o mesu koje cvrči na ugljevu ili o unutrašnjosti palače, a da nije prisustvovao zloglasnom prijemu. Talenat Bulgakova omogućio mu je da vidi događaje koji su se odigrali prije hiljadama godina, a kamoli neku večernju zabavu.
8. Birajući ime za književničku organizaciju, Bulgakov je poštedeo moskovske pisce. Tadašnja sposobnost stvaranja, radi kratkoće govora, nezamislivih skraćenica zabavljala je i ljutila pisca. U svojim Bilješkama o lisicama piše o sloganu koji je vidio na željezničkoj stanici "Duvlam!" - „Dvadeset godina Vladimira Majakovskog“. Organizaciju pisaca hteo je nazvati „Vseedrupis“ (Opšte prijateljstvo pisaca), „Vsemiopis“ (Svetsko društvo pisaca), pa čak i „Vsemiopil“ (Svetsko udruženje pisaca i pisaca). Tako da konačno ime Massolit (ili „Masovna književnost“ ili „Moskovsko udruženje pisaca“) izgleda vrlo neutralno. Slično tome, spisateljsko naselje Dare Peredelkino Bulgakov željelo je nazvati "Peredrakino" ili "Dudkino", ali se ograničilo na ime "Perelygino", iako ono dolazi i od riječi "Lažljivac".
9. Mnogi Moskovljani koji su već 1970-ih čitali „Gospodara i Margaritu“ prisjetili su se da na mjestu gdje je Berliozu odrubljena glava nije bilo tramvajskih linija tijekom godina romana. Teško da Bulgakov nije znao za ovo. Najverovatnije je Berlioza namjerno ubio tramvajem zbog njegove mržnje prema ovoj vrsti transporta. Mihail Aleksandrovič dugo je živio na prometnoj tramvajskoj stanici, slušajući sve zvučne detalje kretanja i putničkog prometa. Uz to, tih se godina tramvajska mreža neprestano širila, trase su se mijenjale, negdje su se postavljale šine, uređivale se petlje, a tramvaji su i dalje bili pretrpani i svako putovanje pretvaralo se u muke.
10. Analizirajući tekst romana i preliminarne napomene M. Bulgakova, može se doći do zaključka da je Margarita bila prapraunuka same kraljice Margot, kojoj je Aleksandar Dumas posvetio svoj istoimeni roman. Korovjev prvo naziva Margaritu "svijetlom kraljicom Margot", a zatim aludira na svoju pra-prabaku i nekakvo krvavo vjenčanje. Marguerite de Valois, prototip kraljice Margot, u svom dugom i bogatom životu s muškarcima bila je udata samo jednom - za Henrija od Navarse. Njihovo svečano vjenčanje u Parizu 1572. godine, koje je okupilo sve francusko plemstvo, završilo se masakrom, koji je dobio nadimak Noć Svetog Vartolomeja i "krvavim vjenčanjem". Potvrđuje riječi Korovjeva i demona smrti Abadona, koji je bio u Parizu u noći Svetog Bartolomeja. Ali tu se priča završava - Marguerite de Valois bila je bez djece.
11. Šahovska partija Wolanda i Behemotha, koju je umalo prekinuo Margaritin dolazak, igrala se, kao što znate, sa živim figurama. Bulgakov je bio strastveni ljubitelj šaha. Ne samo da je igrao sebe, već su ga zanimale i sportske i kreativne novosti u šahu. Opis šahovske igre između Mihaila Botvinnika i Nikolaja Rjumina nije mogao proći pored njega (a možda je i lično svjedočio). Tada su šahisti odigrali utakmicu sa živim figurama u okviru moskovskog prvenstva. Botvinnik, koji je igrao crno, pobijedio je u 36. potezu.
12. Junaci romana „Gospodar i Margarita“ odlaze iz Moskve na Vorobjovi gori, ne samo zato što se tamo nalazi jedna od najviših tačaka grada. Katedrala Hrista Spasitelja zamišljena je tako da bude sagrađena na brdima Vorobjovi. Već 1815. godine projekat hrama u čast Hrista Spasitelja i pobjede ruske vojske u Otadžbinskom ratu odobrio je Aleksandar I. Mladi arhitekta Karl Vitberg planirao je sagraditi hram visok 170 metara od tla, s glavnim stubištem širokim 160 metara i kupolom promjera 90 metara. Vitberg je izabrao idealno mjesto - na padini planina malo bliže rijeci nego što je sada glavna zgrada Moskovskog državnog univerziteta. Tada je to bilo predgrađe Moskve, smješteno između Smolenske ceste, kojom je Napoleon došao u Moskvu, i Kaluge, kojom se neslavno povukao. 24. oktobra 1817. godine postavljen je kamen temeljac hrama. Ceremoniji je prisustvovalo 400 hiljada ljudi. Jao, Karl, koji se u procesu gradnje prešao u Aleksandra, nije uzeo u obzir slabost lokalnog tla. Optužen je za pronevjeru, gradnja je zaustavljena, a na Volkhonki sagrađena katedrala Hrista Spasitelja. U nedostatku hrama i njegovog zaštitnika, Sotona je zauzeo mjesto na Sparrow Hillsu u romanu Gospodar i Margarita.
13. Ravna platforma na vrhu planine, na kojoj Pontius Pilate sjedi u naslonjaču kraj neprolazne lokve u finalu romana, nalazi se u Švicarskoj. Nedaleko od Lucerna nalazi se planina ravnog vrha zvana Pilate. Može se vidjeti u jednom od filmova o Jamesu Bondu - na vrhu snijegom prekrivene planine nalazi se okrugli restoran. Grob Poncija Pilata nalazi se negdje u blizini. Iako je možda M. Bulgakova privukla jednostavno suglasnost - „pilleatus“ na latinskom „filcani šešir“, a planina Pilat, okružena oblacima, često izgleda poput šešira.
14. Bulgakov je prilično tačno opisao mjesta na kojima se odvija radnja Učitelja i Margarite. Stoga su istraživači mogli identificirati mnoge zgrade, kuće, institucije i stanove. Na primjer, kuća Gribojedovih, koju je na kraju spalio Bulgakov, je tzv. House of Herzen (u njoj se zaista rodio vatreni londonski revolucionar). Od 1934. poznatija je kao Centralna kuća pisaca.
15. Tri kuće se uklapaju i ne uklapaju se istovremeno ispod Margaritine kuće. Ljetnikovac na Spiridonovki 17 odgovara opisu, ali ne odgovara lokaciji. Kuća broj 12 u Vlasjevskom traku idealno je smještena tačno na mjestu, ali prema opisu to uopće nije Margaritin stan. Konačno, nedaleko, na adresi Ostozhenka 21, nalazi se ljetnikovac u kojem se nalazi ambasada jedne od arapskih zemalja. Sličan je u opisu, i ne tako daleko na mjestu, ali nema, niti je ikada bio, vrt koji je opisao Bulgakov.
16. Naprotiv, najmanje dva stana su pogodna za stan gospodara. Vlasnik prve (9 traka Mansurovskog), glumac Sergej Topleninov, jedva čuvši opis, prepoznao je svoje dvije sobe u podrumu. Pavel Popov i njegova supruga Anna, unuka Lava Tolstoja, prijatelja Bulgakovih, takođe su živeli u kući pod brojem 9 i takođe u dvosobnom polusuterenu, ali u Plotnikovskom traku.
17. Poznato je da se stan br. 50 u romanu nalazi u kući br. 302-bis. U stvarnom životu Bulgakovi su živjeli u stanu broj 50 u ulici Bolshaya Sadovaya 10. Prema opisu kuće, oni se tačno podudaraju, samo je Mihail Aleksandrovič pripisao nepostojeći šesti sprat zgradi knjige. U apartmanu br. 50 sada se nalazi muzej Bulgakov House.
18. Torgsin („Trgovina sa strancima“) bio je prethodnik čuvenog delikatesnog „Smolenskog” ili Gastronoma br. 2 (Gastronome br. 1 bio je „Eliseevsky“). Torgsin je postojao samo nekoliko godina - zlato i nakit, koje su sovjetski građani mogli kupiti putem sistema kupona u Torgsinu, završili su, a druge trgovine su otvorene za strance. Ipak, „Smolenskiy“ je dugo zadržao svoj brend i u asortimanu proizvoda i u nivou usluge.
19. Objavljivanje punog teksta romana "Majstor i Margarita" u Sovjetskom Savezu i inostranstvu uvelike je olakšao Konstantin Simonov. Za Bulgakovljevu suprugu Simonov je bio oličenje Saveza pisaca koji je progonio Mihaila Aleksandroviča - mladog, brzo stvorenu karijeru, sekretara Saveza pisaca SSSR-a koji je ušao u hodnike moći. Elena Sergeevna ga je jednostavno mrzila. Međutim, Simonov je postupio s takvom energijom da je kasnije Elena Sergeevna priznala da se sada prema njemu odnosi s istom ljubavlju kojom ga je nekada mrzila.
20.Izdanje The Master i Margarite praćeno je bukvalno naletom stranih publikacija. Tradicionalno su emigre izdavačke kuće prve gužvale. Nakon samo nekoliko mjeseci, lokalni izdavači počeli su objavljivati prijevode romana na razne jezike. Autorska prava sovjetskih pisaca krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih naišla su na najhladniji stav u Evropi. Zbog toga bi mogla istovremeno izaći iz štampe tri talijanska prijevoda ili dva turska. Čak i u uporištu američke borbe za autorska prava, gotovo istovremeno su objavljena dva prijevoda. Generalno, četiri prijevoda romana objavljena su na njemačkom, a jedna od verzija u Bukureštu. Istina, rumunski jezik nije ostao na gubitku - dobio je i svoje izdanje u Bukureštu. Pored toga, roman je preveden na holandski, španski, danski švedski, finski, srpskohrvatski, češki, slovački, bugarski, poljski i desetine drugih jezika.
21. Na prvi pogled, Majstor i Margarita san su filmaša. Šareni junaci, dvije crte priča odjednom, ljubav, kleveta i izdaja, humor i iskrena satira. Međutim, za brojanje filmskih adaptacija romana dovoljni su prsti. Prva palačinka je, kao i obično, izašla kvrgava. Andrzej Wajda 1972. godine režirao je film Pilate i drugi. Ime je već jasno - Poljak je uzeo jednu priču. Štoviše, pomaknuo je razvoj opozicije između Pilata i Ješue do danas. Svi ostali direktori nisu izmislili originalna imena. Jugosloven Aleksandar Petrovič takođe nije nacrtao dve radnje odjednom - u njegovom filmu linija Pilata i Ješue je predstava u pozorištu. Epohalni film 1994. godine snimio je Yuri Kara, koji je uspio privući na snimanje svu tadašnju elitu ruske kinematografije. Pokazalo se da je film dobar, ali zbog nesuglasica između režisera i producenata, slika je objavljena tek 2011. - 17 godina nakon snimanja. 1989. godine u Poljskoj je snimljena dobra televizijska serija. Ruski tim pod upravom režisera Vladimira Bortka (2005.) takođe je dobro odradio posao. Poznati reditelj pokušao je televizijsku seriju približiti tekstu romana i on i ekipa su uspjeli. A 2021. godine, reditelj filmova "Legenda br. 17" i "Posada" Nikolaj Lebedev snimaće svoju verziju događaja u Jeršalaimu i Moskvi.
